Bilo je iznimno hladno dok sam išao na posljednju ovogodišnju Diadorinu utakmicu i kad sam sjeo na stolicu učinilo mi se kako je gledatelja puno manje nego inače. Pomislio sam: Bilo bi ih više da nije tako zima i da su u prošlom kolu Dvozlatni uspjeli svladati prvoplasirani Omiš. Strategija se činila jasnom: zaustaviti Mimicu i pobjeda je na dlanu. I izvanredno je započeo Niko Marin, sve je išlo prema planu te je Mimica baš uštopan. A onda se Niko dao isprovocirati, osjećajima su potom dali maha još i Marčev i Troskot, koji je cijelu polusezonu odigrao s ozlijeđenim koljenom i morat će na operaciju. I tu je priči u Omišu bio kraj… Tribine su se pred sam početak susreta popunile pa je bilo i više gledatelja nego na zadnjoj domaćoj utakmici i uslijedio je najzanimljiviji susret sezone koji je Diadora bez Troskota, Marina i Kabića dobila te na ljestvici ostala druga.
Stotinjak entuzijastičnih gledatelja stalno su uz klub i to je jedna od tri bitne stvari koje treba istaknuti. Druga prednost Dvozlatnih jest to što su klapa i igraju jedan za drugoga - što je preduvjet svakoga momčadskog uspjeha. I kada jedini put ove sezone nije bilo tako, to je rezultiralo kiksem protiv Sukošana i sadašnjom nemogućnošću da se za viši rang izboriš sam, bez pomoći drugih. Te treće - Dvozlatni su čini mi se najjači kada igraju presing i tu bi obranu trebali iskoristiti koliko god je to moguće.
Uz briljantan društveni angažman #Entuzijasti su i na sportskom planu više nego zadovoljili, no mnogi od nas s tribina voljeli bismo ih dogodine gledati u Prvoj ligi premda su nam, i bez toga, osvojena srca. Ako Dvozlatni nastave u zajedništvu s predanim radom, vjerujem kako još netko može svladati Omiš. Jer onima što rade sa srcem, ni asist s Neba nije čudan.
Nebojša Gunjević
Foto: Šime Zelić