Frane Gazda, vjerni navijač Dvozlatnih koji se momčadi pridružio na večeri poslije Solina zapitao je momčad: „Je li vas sram?“ Uvijek dobro raspoloženi Gefra, koji je gledao samo zadarsku utakmicu u kojoj su Dvozlatni lako pobijedili, nije dobio očekivani odgovor pa je nastavio klasičnom prispodobom o „skidanju gaća“. Odgovorio sam mu kako je lako toliko izgubiti kad protivniku sve ulazi a tebi iz koša sve curi.
U glavi mi je bio Mario Pešut, koji nije bio na večeri te je pred kraj susreta krajnje iscrpljen ostao ležati kao beživotan, zorno pokazujući koliko mu je stalo do pobjede. No sama volja ne dobiva utakmicu, a ni drugim igračima Diadore ne može se zamjeriti neborbenost te je predsjednik Kabić tu znao ići i do granice nesportskoga. Ali, Solin je bio bolji, imao je tri iznimno raspoložena igrača i nakon prebrojnih ozljeda onih iz zadnje crte obrane kronični nedostatak visine jednostavno nije lako nadoknaditi.
Pešut je želeći Dvozlatne ostaviti na putu prema snu trenersku klupu zamijenio terenom. I dobro da je to učinio jer san još uvijek živi i da trener nije obukao dres Diadora bi u drugom dijelu prvenstva imala 0:3. Najzaslužniji je za pobjedu u Trilju, održao je Dvozlatne i kada nitko od njegovih suigrača nije imao rješenja za dobro organizirane iskusne Sukošance pa su pobjedu mnogi okarakterizirali kao čudo. U obje utakmice zabio je trener i kapetan po 26 koševa, a protiv Solina šest. I tu se prelomilo. Kada se vratiš na parket nakon pauze, nekoliko susreta možeš odigrati na svježinu, ali za kontinuitet dobrih igara potreban je trening i kad igrački daleko premašuješ okvire lige. Da nisu prošli rokovi za registraciju, izjavu Roka Vidića na putu prema Zadru trebalo bi uzeti ozbiljno: „Traži se polovni centar.“
Nebojša Gunjević