- Sad mi reci je li uživaš? – pitao je legenda zadarske klupske košarke Siniša Cino Pećanac Roka Butića na poluvremenu utakmice Diadore i Sveučilišta u kojoj je Butić bio jedan od onih koji su punoj maloj dvorani darovali najviše emocija. - Da nije uživancije ne bih bio tu - odvratio je Roko, stisnuo mu ruku i otišao na teren. - Dragi su mi ovi tvoji - obožavam taj entuzijazam - rekao mi je Cino protiv kojeg sam igrao prije više od 40 godina, dok je igrao za Voštarnicu, i možda najbolje sažeo cijeli projekt Diadore kojega gledamo s guštom ne misleći puno o tome kako je puno lakše nešto pokrenuti, premda je i to silno teško, nego pokrenuto održati i unaprijediti. Ali: Sve je moguće onomu koji vjeruje.
Čuo sam ovih dana i rečenicu kako sve to oko Diadore zvuči i izgleda utopijski. Ali: Što je čovjek bez svojih snova? Bez utopija koje ga nose i daruju mu da žrtve podnosi u radosti? Bez ljubavi? Pa jedino to i vrijedi. Bilo kako bilo – oni što su se uključili u ideju, sada već pokret Diadora, jednoga dana moći će se nečega sjetiti i na to biti ponosni.
Trenutke čiste uživancije podario je i Matej Segarić, razigravač ključan za zadnje Diadorine pobjede. Nakon što je zamijenio Anđela Ivanova, Matej je svoju momčad sabrao, igra je postala puno protočnijom a u dva navrata - kada je kod 25:40 asistirao Luki Nenadiću pa se potom prošetao kroz reket Sveučilišta kao kroz sir, premda su u njemu bili svi domaći te poentirao za 27:42, bio je to pravi spektakl koji tako rijetko možemo vidjeti i na utakmicama Zadra. Zna još uvijek zadarska publika prepoznati znalce pa je Matej zaradio veliki pljesak kada je dvije minute i četiri sekunde prije kraja poluvremena otišao na klupu kod rezultata 30:48, za kojega je s Butićem bio najzaslužniji. I love this game.
Nebojša Gunjević
Foto: ŠC Višnjik